[vc_row el_position=”first”] [vc_column] [vc_column_text el_position=”first last”]
Zatravljen lepetom
Dok smo se dogovarali, izmjenjujući mailove brzinom misli, za naslov izložbe, a ideje su prštale u izobilju, u jednom trenutku sinulo mi je kako je Željko Prstec zapravo zatravljen anđelima, a budući da potječe iz, kako to sažeto govori njegovo geslo: “grada u kojem anđeli spavaju”, oni mu često lepeću i prah s njihovih krila prosipa se po njegovu crtaćem papiru. I napišem mu tako da bi naziv izložbe mogao biti “Zatravljen anđelima”, ali ispalo je da se njemu više svidio “lepet”. Naime, u jednom elektronskom pismu, koje niti lepeta niti šuška, tek bešumno stigne zamalo dok trepneš, Željko je napisao: “Ma znaš, bez tog lepeta nema ni priče, nema ni crteža, pa tako ni čitanja. U tom ti je lepetu sva strepnja nadahnuća, a kada čuješ lepet, nije nemoguće vinuti se u visine…”
I tako nam se eto ipak, nehotice, (samo naizgled) razotkriva tajna stvaranja: valja biti nečim zatravljen i blagoslovljen nadahnućem koje stiže na nečujnu lepetu anđeoskih krila. Međutim, kad nakanimo proniknuti u sve te raznolike i raskošne slike, shvaćamo kako je ono “naizgled” presudno nedokučivo i kako nema te spoznaje ni oćuta kojim bismo analitički posvema razložili proces u kojem je neki lepet slikom postao. Pa, zapravo, čak je i to odveć jednostavno, da se ne zavaravamo. Naime, slike Željka Prsteca, uvijek pripovijedaju neku vlastitu priču, uvijek iznova drukčiju u svojoj istosti (motiva i rukopisa) i uvijek iznova svježe u varijacijama (detalja i tehnika)… ispunjavaju neprestano neki prostor “između”, dočaravaju/predočuju onaj beskraj imaginacije pred kojim zanijemimo u očuđenosti. Primjerice, kao pred radovima u hrđavim plehnatim okvirićim u kojima su naše bogobojazne babice jednoć na proštenjima kupovale svete sličice. Sad su postale suvremene ikone, osobni oltarići koji otkrivaju vječnu zagledanost u onkraj. Onkraj, čega god. A oltarići se za tili čas preobraze u oltare prštavo duhovite i ironične zamalo popartističke objekte koji u vremenu new agea snošljivo i eklektično otvaraju svoja “krila” svim ljudskim uzletima uma.
Slike Željka Prsteca sadrže izvornu nebrušenost baroknih bisera (jer valja se podsjetiti kako riječ barok potječe od nazaiva za biser nepravilna oblika, neobrađen, koji je u to vrijeme bio veoma moderan), ali istodobno ono što bismo danas nazvali postmodernističkim bremenom: postupcima koji su uvijek višeznačni. U Prstecovu svijetu raskošnih slikarskih sakralnih prostora naći ćemo stoga i arhetipske slike svojih dubina, i senzibilitet suvremenosti, i daleke druge glasove, i anđeosku nijemost koja je rječitija od svake bujice izričaja.
Jadranka Pintarić
[/vc_column_text] [/vc_column] [/vc_row] [vc_row el_position=”last”] [vc_column width=”1/2″] [vc_column_text el_position=”first last”]
[/vc_column_text] [/vc_column] [vc_column width=”1/2″] [vc_column_text el_position=”first last”]
[/vc_column_text] [/vc_column] [/vc_row]