“Prstecovi akvareli ljeskaju se na punom svjetlu, i zato ih treba promatrati bez žurbe, ponizno se zaustavljajući pred detaljima koji su tako pozorno iscrtani. U njima se skriveni znakovi duše što se otvara svakome koji je strpljivo čekao da se umjetnikovim nevidljivim ključevima otvore vrata prema cestama što vode na drugu obalu zbilje gdje predmeti drhte u plamenu fantazije.”
Nekoc davno dok su ljudi još doista umjeli nositi svog andela na ramenu, beskrajno mu vjerovali i nježno se s njim ophodili, ta je vojska Božja bila predana, odana i ustrajna. Bili su to takvi andeli – oduvijek, uvijek i zauvijek, poput prave ljubavi. Nije ih trebalo zazivati, nije ih trebalo zamišljati…
Nekoć davno dok su ljudi još doista umjeli nositi svog anđela na ramenu, beskrajno mu vjerovali i nježno se s njim ophodili, taje vojska Božja bila predana, odana i ustrajna. No, kako to biva, u priči i životu, nešto se dogodi, lijepo se premetne u ružno, dobro u zlo i prije nego razbor stigne išta učiniti, svijeta kakav je bio više nema…
Svake godine organiziramo natječaj za kratku priču. Ovdje možete vidjeti neka od odabranih djela, a klikom na meni možete saznati nešto više o samom natječaju te pročitati sve nagrađivane kratke priče. Svake godine odabiremo tri priče te od 2015. godine dodjeljujemo i posebnu nagradnu, odnosno "Marijinu nagradu".
Svake godine organiziramo natječaj za kratku priču. Ovdje možete vidjeti neka od odabranih djela, a klikom na meni možete saznati nešto više o samom natječaju te pročitati sve nagrađivane kratke priče. Svake godine odabiremo tri priče te od 2015. godine dodjeljujemo i posebnu nagradnu, odnosno "Marijinu nagradu".
