U jednom pogledu Prstec je prerastao samoga sebe postajući od umjetnika brend širokog spektra. Kada sam propitkivao mlade varaždince koju osobu, slikara povezuju s Varaždinom svi su odgovorili Prsteca. Očekivao sam to zbog anđelinjaka, muzeja anđela no na iduće pitanje, a što je sa Stančićem, slegnuli su ramenima, a oni koji su čuli ne bi ga povezali uz varaždinske motive.
Danas u doba društvenih mreža gubi se dobar dio prošlosti, navika, odlazaka u knjižnicu, na izložbe, kino. Generacije su se promijenile, navike postale drugačije… Željko prkosi svemu tome stalnom prisutnošću i stvaranjem nove dimenzije održivosti koja već desetljećima postoji u razvijenom svijetu, no kod nas uz muzeje, galerije nema malih dućana s grafikama, nakitom, privjescima, kafićima, tortama, sendvičima, kavom. Željko je kriv jer se je usudio koračati naprijed, u budućnost, u kulturi koja je na izdisaju, kada se nepismenost brani politikanstvom, kada se utapamo u ispodprosječnosti. No uvijek se mora ići naprijed.
Znam da Željko ne ustupa umjetnost komercijaliziranosti. On je i umjetnik i onaj koji , na žalost, mora sam raditi sve za svoju promociju, prezentaciju svog stvaralaštva. Ako mu i zamjeraju pitam one koji zamjeraju da li piju čaj, kavu iz šalica oslikanih Klimtovim, Van Gogovim i inim motivima temelja i stupova slikarstva. Danas svi želimo umjetnost u kući, da nas okružuju lijepe stvari, super dizajn a Željko nam daje ljepotu koju nažalost sam mora i plasirati i ponuditi kupcu.
Zloba je nešto prirodno u čovjeku i ne znamo i ne slutimo do kojih sve granica može izrasti i zato je možda najbolje ne primjećivati je i ostaviti da raste u staklenci u kojoj je i uzgojena.
Tomislav Ribić