[vc_row el_position=”first last”] [vc_column] [vc_tabs interval=”0″ el_position=”first last”] [vc_tab title=”Svileni i Kososvila” tab_id=”1371743101-1-23″] [vc_column_text el_position=”first last”]

SVILENI I KOSOSVILA

Bio jednom jedan dječak, Svileni ga zvaše. Zbog mekane plave kose na garavom licu,

govoraše, onakve kakvu imaju plemići iz susjednog dvorca. Svileni ne živješe u dvorcu, već u nećemu nalik svinjcu. U stvari, nekakav krmetnjak to bijaše, sa zemljanim podom i oskudnim namještajem: slamaricom od polusažvakane slame i tronošcem izlizanih nogara.

Čuo nije ništa ni govoriti nije znao. Od malena, svijet je samo gledao i pipao. Svijet mu dobar s toga bio. Nađe ga dobra obitelj, gola pod lišćem, poplavio već. Poslije ga, kad prohoda, dadoše svinjaru u služanjstvo. Imalo se jesti, a ni žedno se nije bilo. Kad napuni deset zima, jos bijaše čosav, bez ijedne dlake, gluh i nijem.

Kad mu bijaše rodni dan, jedanaeste zime, nabasa sa četrnaest svinja na mjesto gdje bijaše ostavljen. Ne znajući, sjede baš tamo gdje ga ona koja ga na svijet donese, u muci ostavi.

Ostavi i izdahnu nedaleko, sama.

Sjede i umoran zaspi. Spavao je da ni ne zna koliko. Spavao je da su i svinje od umora oko njega pozaspale. Ne probudi se ni sljedećeg dana, ni dana poslije. Spavao je ko začaran. A kad bi putnik namjernik tuda prošao, nije bilo ni svinja, ni Svilenog. Za oči smrtnika, nevidljivi bijahu.

U snovima, vidje anđelicu, kososvilu, crnooku, mekih ruku kako ga po glavi gladi. Glavi bez ijedne vlasi. Gladi, tepa i pjevuši ispod glasa, neku pjesmu koju i nagluhi čuti mogu.

Razgovara on se s anđelicom, govori joj, a da glasa ne ispusti. I dok priča i dok sluša od topline njene ruke, ne želi se iz sna dići.

Moli, kumi da ga k sebi, pod oblake, vodi.

Rastužena takvom tugom, anđelica njemu kosu dade. Ali kakvu kosu! Svileniju od

prinčevskih halja, čistiju od carevih skuta, sjajniju od samog sunca. Probudi se i osjeti da

ga nesto skaklja. Golica ga nesto. Prvi put on opipa ono što kod drugih kosom zovu. Pa kad takne koju vlas iz nje samo njezni zvuci u uhu mu zatitraju. Kad zamahne glavom, lijevo ili desno, iz plavog mu slapa mudrolije najvećih mudraca govoriti stanu. A kad zaspe, kosa mu u anđeoske ruke prijeđe pa ga glade sve do jutra.

I tako nam Svileni, s kosom od sunca, proživi svoj život sve do smrti kasne. Svaki svinjac, a promijenio ih mnogo, bijaše čist sam od sebe, svaki gazda bijaše bolji neg što je i htio, svaka gazdarica, izgledaše bujnije i jedrije nego što je po zaslugama, trebala biti.

Svileni nadoda svakom mjeru dobra više, bez znanja i htijenja. Tek tako, sam od sebe il od

kose kakvu samo anđeli češljaju, pitaše se ljudi?

Tko će li ga znati?

Bio mudar, ljudske zbore nije čuo.

Bio još mudriji, govorio nije.

Samo zlatnom, ko anđeo, kosom.

Pričati je znao.

Autor: Zdenka Mija Brebrić, Bjelovar

[/vc_column_text] [/vc_tab] [vc_tab title=”Anđeo Gabrijel” tab_id=”1371743101-2-13″] [vc_column_text el_position=”first last”]

Anđeo Gabrijel

– Ja nemam svog anđela. Budi moj anđeo – molila sam ga.

x

Živjeli smo u malom, iznajmljenom stanu, mama i ja. Mama bi išla na posao, a ja u školu. Onih par sati kad bih je čekala da se vrati podgrijala bih ručak a onda bih čekala da čujem poznate korake. Uvečer bi mi pričala priče i zveckala suđem kroz odškrinuta vrata kuhinje.

Tako smo živjele, u ulici nazvanoj po slovenskom pjesniku, duboko u jednu jesen, kad su stale padati kiše i ljudi su hodali ulicama naoružani oklopima protiv vode i hladnoće. Prodavači na Malom Placu obukli su tople kapute i povremeno cupkali kao da plešu neki svoj tajni ples.

Svi osim jednog. Prodavač cvijeća nosio je tanki, izlizani kaput, kao da se grije na svijetlim bojama maćuhica i krizantema. Svako jutro stajao bi kao iznikao uz svoje posude, mirišljav i nekako tužan.

Stajali smo kod njegova štanda.

– Izvol’te – pružao je mami svežanj kupljenih krizantema. – Je to vaša curica?

– Da to mi je kćer.

Prodavač je brojao sitne novce.

– Vi imate djece? – pitala je mama.

Prestao je brojati i zagledao se negdje kroz mene i mamu.

– Nemam. Čez leta su si oko mene pomrli. Sam sam vu Varaždinu kak duh.  Da bi šteli već i mene ajngeli zeti – teško je odmahnuo rukom.

Krizanteme smo stavili na bakin grob a prodavač je ostao na svom trgu. Dio njegova ognja ponijeli smo sa sobom.

– Mama, što je to anjgel?

– Ajngel, ili anđeo, to je dobra duša s krilima.

– A što će joj krila?

– Da može na nebo.

Studen se zarila u grad a prodavača sam i dalje viđala, vječno zgurenog, kao da ni noću ne odlazi negdje spavati. A kamo bi i otišao? Ta on je sam, tako je i rekao. Jedina njegova obitelj su ljudi koji kupuju cvijeće. On čeka svoje anjgele.

Noći su ostavljale ledene poklopce na kišnim lokvama. Umjesto anđela, s neba su sišle prve pahulje. Zamišljala sam kako noću prodavač odlazi na nebo i tamo spava, a ujutro se opet vraća i sjeda na naš trg.

– Što ako se smrzne? – brinula sam za njega. Odlučila sam mu nekako pomoći.

Jednog jutra prišla sam mu i na brzinu rekla – Ovo je za vas! U ruke sam mu tutnula malu kovertu te nestala prije nego se snašao.

Tog dana u školi misli su mi letjele kao zaigrane mušice preko subjekta i objekta i predikata sa jednom i dvije nepoznanice. Hoće li mu se svidjeti moj poklon? Odlagala sam odlazak kući iz straha da sam ga razljutila ili otjerala. Zastajkivala sam gledajući izloge u Dućanskoj ulici, virila nazirući ljude iza stakla gradske kavane, prošla pod starim fasadama Gajeve, kraj veduta Starog grada i šutljivog zida koji je skrivao časne sestre uršulinke.

Kad sam napokon stigla na Mali Plac starca više nije bilo. Iznenadila sam se. Je li moj plan uspio?

– Mama, mama, pogodi koga više nema! – zadihano sam otvorila vrata.

Moja vijest je istog trena postala beznačajnom. Smijenila ju je senzacija kojoj se ni u snu nisam mogla nadati.  Za stolom sjedio je moj promrzli starac i žmirkao na mene iza čupavih obrva.

– Što to znači? – pitala me mama, kao da je ona ovdje iznenađena.

– Objasni mi ovo – stavila je na stol moj poklon, otvorila kuvertu i počela čitati:

”Dragi moj djedica, ja znam da si ti jako star i da nemaš nikoga. Tebi je hladno i želiš ići na nebo. Ja znam da si dobar ali tvoji anđeli neće doći po tebe. Možda je to zato jer nemaju krila za tebe. Zato sam ja tebi nacrtala krila da ti otiđeš k njima. Znam da nisu prava, ali možda ti za njih mogu dati druga. Lucija.”

– Nisam ja kriva, htjela sam mu pomoći…

– Kako? Da mu poželiš da umre?!

Polako gospođo – progovorile su obrve. – Nije dete ništ krivo. Deca ko deca. – isprobavao je riječi nesigurno kao da ih dugo nije koristio. -Vidite, meni već dugo nitko nije poslal pismo, ili mi nekaj lepo zaželel v njemu. Još od prije dvajst let otkad mi je brat pisal z Australije. Ja si budem zato pismo od vaše kčeri pospremil i zanavek bum se zmislil  na to. Veliju da su vam stari ljudi i mala deca isti – dodao je blago i umorno.

Pogledao je prema meni i iza obrva gledala su me dva topla i sjajna oka.

-Štel sam ti reči fala, ali te ni bilo pak sam pital okolo za Luciju i rekli su mi da si tu doma..

Ustao je da pođe i njegov je kaput zašuštao kao što pod mojim čizmama šušti lišće na Šetalištu Vatroslava Jagića.

– Kad dođeš gore budi moj anđeo – izletjelo je iz mene.

– Lucija!? – uzrujala se opet majka.

– Ja nemam svog anđela. Budi moj anđeo – molila sam ga. – Kad mi bude teško pogledat ću na nebo i znati da mi si ti na nekoj zvijezdi i da paziš na mene. Na mene i mamu – dopunila sam molbu.

Već na vratima, polako se okrenuo. Njegov osmjeh bio je težak i nešto mu je priječilo da se vine i zasja. Svjetlost u očima lagano je kliznula u mrak.

– Zovem se Gabrijel – riječi su nestale u tami i za njima su zatvorila vrata kao zavjesa na pozornici.

Te noći napadao je silan snijeg. Školu su zatvorili i otišla sam da vidim Gabrijela ali cijeli trg je bio pod debelim nanosom snijega. Njegova klupa nije se ni vidjela. Shvatila sam da anđeli stanuju u bjelini, ali su nevidljivi i Gabrijel više nije mogao biti prodavač cvijeća na našem trgu.

Mnogo puta kasnije u životu, punom odraslih i ozbiljnih ljudi, u trenucima kad mi je bilo najteže molila sam se svom anđelu u starom kaputu, promrzlih ruku i čupavih obrva. Anđelu koji je stanovao na hladnom trgu i ljudima nudio cvijeće plamenih boja. Kad bi došla do stiha ”Svom snagom me zakrili” zamišljala sam podiže svoje ruke i čula bih šuštanje starog kaputa. Bila su to njegova krila.

“Anđeo Gabrijel”, autor Berislav Njegovec, Varaždin

[/vc_column_text] [/vc_tab] [vc_tab title=”Varaždinsko Buđenje” tab_id=”1371743228655-3-4″] [vc_column_text el_position=”first last”]

VARAŽDINSKO BUĐENJE                       

Za Ivu B.(13)

 – Fuj! – reče plavooka djevojčica podižući se s prašnjavog tavanskog poda. Brzo je s crvene košulje otresla prašinu i malo sivo perce, slično onom koje nose golubovi.  – Zašto me Dragi, barem jednom, ne probudi u vrtu, na plaži ili u nekom zabavnom parku? – zapitala se, kao da recitira poeziju.

– Helena… – zausti plavokosi dječak pa ga prekinuo kašalj. Bila je to alergijska reakcija na ptičje perje. – Ti uvijek nešto prigovaraš – završio je misao.

– Eto, vidiš i sam! A svi znamo da si alergičan na perje!

– Samo pravoj raji Bog daje nositi križ! – odgovori on gordo. – A, đe smo sad?

– U Varaždinu.

– Đe? – ponovi dječak upit.

– U Varaždinu, Leo! U Hrvatskoj!

– A, znam, bio sam jednom na moru u Hrvatskoj! Znaš, onda kad su oni turisti iz čamca upali… – njegovu priču ponovo je prekinuo iznenadni kašalj.

– Hajde, idemo! – zagrli ga djevojčica, i dobaci mu: – Smiješan si ti neki anđeo.

– Nisam bona smiješan, samo sam alergičan!

Sišli su niz stepenište. Tek što su izišli ispred zgrade, ugledaše crnu limuzinu. Jurila je ulicom a dvoje anđela uskočiše na zadnje sjedište. Limuzinu je vozio četrdesetogodišnji čovjek u odijelu. Suvozačevo mjesto bilo je prazno. Helena je gledala upaljeno crveno svjetlo semafora i vozača kojeg to svijetlo, očito, nije zanimalo. Čvrsto je stisnula prijateljevu ruku i promatrala branik kombija kako se primiče s lijeve strane.  Zatvorila je oči a u isti tren začuo se jak prasak te gužvanje lima i miris benzina.

– Ajme meni, majko mila! Bože, pomozi mi – zavapio je bolnim i mučnim glasom vozač.

– Na kraju se, ipak, svi sjete majke i Oca – zaključi Leo te izvede Helenu van.

Sjeli su na krov blindiranog kombija u vlasništvu zaštitarske tvrtke. Neozlijeđeni zaštitari izišli su pomoći nastradalom. Činilo im se da mu nema spasa. Jedan zaštitar odmah je prijavio nesreću, a za par minuta stiglo je vozilo hitne pomoći.  Brza intervencija liječničke službe unesrećenog je, još uvijek, držala na životu.

– Ovo su divni ljudi – zaključi Helena promatrajući liječnike.

Upravo s tim divnim ljudima i nastradalim vozačem sjeli su u vozilo hitne pomoći. Iznad tijela pacijenta lebdio je, poput vela, plavičasti obris njegovog tijela.

– Jesam umro? – upitao je glas.

Helena ponovo, tako simpatičnim klimanjem glavom, odgovori niječno, i pomisli kako ljudi uvijek prvo to pitanje pitaju.

– A tko ste vi? Anđeli čuvari? – upita glas.

– Da – odgovori Leo.

– Pa gdje su vam krila? – razočarano će glas.

Na to pitanje Leo se štrecnuo a Helena nasmijala.

– On je alergičan na perje – odgovorila je pokazujući na Lea.

Tad se otvoriše vrata vozila i liječnici izvukoše kolica s pacijentom. Ubrzo svi uđoše u operacijsku dvoranu.

– Hoću li ostati živ? – upita glas.

Leo pogleda smrskano tijelo na bolničkom krevetu, te nervozna i zabrinuta lica liječnika.

– Izgleda da nećeš – odgovorio mu iskreno.

– Ali ja imam djecu. Želim još jednom vidjeti djecu. Ko će brinuti o njima…

– Mi – prekinu ga Helena te nadoda: – Dok nas, kao i svi, ne potjeraju od sebe.

– Ne želim umrijeti! Obećao sam sina učiti ribolovu, voditi ga na utakmicu. I zašto ste vi ovdje ako ću umrijeti?– znatiželjno upita glas.

– Da ti odgovaramo na pitanja – odgovori Leo, te odgovori i na preostala dva: – Sinu si obećao ribolov prije tri godine, a za utakmicu si imao godinu i pol. Iako je, kakav se nogomet danas igra, bolje za malog što nisi ispunio obećanje. Imao si ti vremena, ali si ga volio trošiti za povećanje materijalnog bogatstva. Potrošen život, stari moj.

– Tu smo i da te pripremimo za sastanak – nadovezala se Helena.

– S kim?

– S Dragim – odgovorila mu a u isti tren Leo izgovori: – S Bogom.

– S dragim Bogom! – reče glas zapanjeno. – Hoće me kazniti?

– Ne vjerujem! – rekoše mu uglas. – Ovakvim životom već si sam sebe kaznio. Gore ćeš imati nešto slično ovozemaljskoj grižnji savjesti i nesanici. Naporno je to, stari moj – objasnio je Leo.

– Hoću u ovom obliku ići gore?

Helena mu odgovori da neće. Tad se začuo ravnomjerni zvuk  EKG uređaja. Liječniku je preostalo, tek, obznaniti točno vrijeme smrti. Obris iznad mrtvog tijela pretvori se u malo bijelo klupko. Leo ga uze poput grude snijega.

– Ja ću mu dušu odnijet’ Ocu – đentlmenski se ponudi Leo.

Helena zastade, i blijeda lica tiho izgovori – Nemoj!

– Šta je, bona, sad?

Helena pojuri bolničkim hodnikom, a Leo, stavivši klupko u džep, potrči za njom.

– Daj mi tu dušu! – zapovijedi mu Helena kad su ušli u sobu.

– A, ne, ne!

– Leo, daj mi tu dušu! – reče ljutito, pogledavajući nadljudsku borbu liječnika s prirodom. – Leo, nemamo vremena! Ova beba nikad neće vidjeti sunce, šume, leptire, more…

– A šta će bit s njim – prekinuo ju.

– On nije zaslužio život vječni, a ni vidjeti Dragog. Bit će zbrisan, kao da nije ni postojao. Molim te, daj da ovo dijete još danas ugleda Varaždin.

Leo ponizno pruži klupko. Ubrzo se začuo prodoran bebičin plač.

”Bože moj, ovo je čudo”, pomisli liječnik.

– Hvala ti Leo! – reče Helena. – A gdje ćeš ti sada?

– Prošetati malo Varaždinom. Naći ću neko mjesto bez ptica, i zaspati. Do novog buđenja, Helena – reče Leo i krenu niz hodnik.

– Do novog buđenja! – otpozdravi ga Helena, te doviknu: – Volim te, prijatelju.

– I ja tebe, jaranice – odgovori Leo pomalo frajerski.

“Varaždinsko buđenje”, autor Josip Ivanović, Tomislavgrad

[/vc_column_text] [/vc_tab] [/vc_tabs] [/vc_column] [/vc_row]